SVETO MESTO U JALOVIKU – Crkva Svetog apostola Pavla

Ovako se zamišljaju scene iz pripovetki Milovana Glišića, Laze Lazarevića… Ovako kao što danas izgeda crkva u Jaloviku, u opštini Vladimirci. Baš u nedelju ujutru, negde oko osam sati, kad stigosmo u selo.

Mi što dolazimo iz velikog grada… Glavnog. Iz mesta gde se juri, besno i nestrpljivo čeka, iz mesta gde sirene trube, vozači psuju, mi ne znamo da ispoštujemo nedelju ujutru. U njoj ne vidimo posebnost. Nedelja nam dođe kao: „Manja je gužva na Gazeli, od dva se ne plaća parking“, „Nedelja je, možda ima mesta i u prvoj zoni“, „Sutra na posao, prolete vikend…“.

Mi, naviknuti na urbanu džunglu, ni blizu ne znamo da ispoštujemo ni 1. januar, ni 1. maj, ni Vaskrs ni Božić, kao što ovde u Jaloviku znaju da ispoštuju jednu običnu nedelju i liturgiju u jednostavnoj Crkvi Svetog apostola Luke.

Bilo je to vredno iskustvo.

Crkva Svetog apostola Luke u Jaloviku počela je da se zida 1935. godine, na mestu predhodne iz 1864. godine, po projektu inženjera Aleksandra Bučina iz Šapca. Završena je 1938. godine i osvećena malim jerejskim osvećenjem.

Danas, to je jedno od mesta gde se stanovnici Jalovika najradije okupljaju, naročito nedeljom i kada su veliki praznici.

I ove nedelje, kada smo stigli u selo, u crkvi i ispred crkve bilo je puno ljudi.

Crkvena zvona zvone, majke nameštaju marame preko kose, hvataju decu, šapuću: „Nemojte da se jurite i da pričate“. Ulaze u sveti hram. Mališanima sve jasno kao dan. Ne treba majka da kaže dva puta. Vidi se da su naučeni. Nije im ovo prva nedelja u crkvi.

Red je. Ima ljudi, došlo celo selo na liturgiju. Poneko se sagne do poda, da oda što veću počast bogu, a svako nezaobilazno klecne kolenima i poljubi drvena vrata hrama. I red je, i želja je.

Dečaci zalizali kose, majčice im poranile da im skinu krmelje studenom vodom. Pa da im začešljaju frizurice, da stave ulja na mlađane zaliske. Pedanterija nedeljna. Devojčicama isplele pletenice, popeglale kragnice. Kako dolikuje, molim vas, nedeljno je jutrenje, sveti duh čeka u seoskom hramu. I ne samo on, nego i celo selo. Rođaci, bliži, dalji, familija, tetke, strine, komšinice što vole da zagledaju… Nećeš valjda da kiksneš, pa da čuje celo selo.

Parohija vredna, vernici poranili. Kao što se najmanji udesiše, tako i  žene, tako i muževi, pa skupa sa svekrvama, taštama, tastima i svekrima, ispadaju iz kola, sa traktora il jednostavno pešice. Kako je kome zgodno, koliko ko ima.

Veselo raspredaju, svakome po smešak nakrivljeno stoji. A i lepo vreme. Leto. Samo im jedno neobično kad pogledaše u našem pravcu.

Gledaju tuđine s velikim fotoaparatom. Još objektiv glomazan. Neobočno je da u selo navrate novajlije, a pogotovu sabajle.

Ništa oni, ćute, malo se namrgodili jer zumiraju. Ipak, uzvratiše kad im ja uputih osmeh.

Nakupi se sveta za tili čas, najamanje pedesetak duša. Nije da je celo selo, ali tako se kaže. Sveštenik iznese kandilo, krenu služba.

Muški na desnu, žene na levu stranu u crkvi. Dečaci kod očeva i dedova, devojčice kod majki i baba. Mirna deca, ne mrdaju. Uštimana, naviknuta. Rekoh ja da nikome nije prvi put da se mole nedeljom u Jaloviku.

Samo nama jeste.

I mnogo nam je lepo. Gledam, malo trepćem, malo čkiljim. Ništa mi ne promiče. Sve me neki svečani naboj udario u glavu. Golica me ta neiskvarena prirodnost. Jednostavna lepota života. Tradicija. Dobrota koja izbija iz svakog oka. Svečanost bez luksuza. Oh, kakav praznik.

Juče sam mislila da je „crkva jalovička samo crkva iz Eparhije šabačke, podignuta 1938. godine…“ kao što bih ja kao stranac, nabubano s Vikipedije rekla, da me neko pita. Sad znam da je ovo svetinja sela, društva i prirode.

Mesto vere i nade. Mesto za „Spasi nas i pomozi, Bože“, Mesto za „kako živiš, prijatelju? Ne vidoh te odavno… „, mesto za „Gledajte našu srećnu porodicu“, mesto za „Umro je Ratko, porodila se Divna“, mesto za „Njihov mali sve petice u školi“, mesto za „Ide vašar u Šapcu“, mesto za „kako je rodila šljiva, jeste li spremili ajvar…“. Crkva u Jaloviku je više od crkve.

Prizor crkve je više od prizora oltara, krstionice, svoda, monumentalnih žutih stubova. Više od sveštenika, više od kandila i zapaljenih sveća. Ovo je prizor života. Seoskog života u 2018. godini. Duha i atmosfere koja prožima i tera me da dišem duboko, duboko, sve doblje i brže, toliko dirnuta da mi krenu neka neobjašnjiva suza dok se oko mene petogodišnje ručice krste i šapuću kako ih je naučila majka: U ime oca, sina i svetoga duha. Amin.

Tekst je deo projekta „Sedam čuda Vladimiraca“ koji je sufinansirala Opština Vladimirci. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva. 

(Come To Serbia)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

16 + twenty =